Međunarodni odgovor

Kao rezultat rastuće zabrinutosti država iz svih regiona svijeta o hitnoj potrebi preduzimanja efikasnih mjera za zaštitu ozonskog omotača u cilju ravnomjernog kontrolisanja ukupne svjetske emisije supstanci koje ga oštećuju, 22 marta 1985. godine usvojena je Bečka konvencija o zaštiti ozonskog omotača.

Usvajanjem ove konvencije učinjeni su prvi koraci u cilju uspostavljanja saradnje između zemalja članica Konvencije u vezi sa zaštitom ozonskog omotača. Cilj Bečke konvencije je da doprinese zaštiti ljudskog zdravlja i životne sredine od posljedica oštećenja ozonskog omotača kontrolom proizvodnje i potrošnje supstanci koje uzrokuju tanjenje ozonskog sloja i prestankom njihove proizvodnje i potrošnje.
 
Sobzirom da Konvencija definiše problem, ali ne i način postizanja cilja, 16 septembra 1987. godine usvojen je Montrealski Protokol o supstancama koje oštećuju ozonski omotač. Protokol predstavlja instrument kojim su vlade zemalja članica prihvatile obavezu da učine napore u cilju smanjenja i ukidanja proizvodnje supstanci koje oštećuju ozon. U cilju preduzimanja efikasnijih mjera zaštite ozonskog omotača Strane ugovornice su usvojile i četiri Amandmana na Montrealski protokol: Londonski (1990 god); Kopenhagenški (1992 god); Montrealski (1997 god) i Pekinški (1999 god), sa kojima je proširena lista kontrolisanih supstanci i skraćeni rokovi za prestanak proizvodnje i upotrebe supstanci koje oštećuju ozonski omotač.
 
Montrealski protokol sa njegova četiri amandmana obuhvata šemu za prestanak proizvodnje i potrošnje supstanci koje oštećuju ozonski omotač i kontrolne mjere za proizvodnju, izvoz i uvoz ovih supstanci. Protokol sadrži 96 različitih hemikalija, za koje se zna da oštećuju ozonski omotač, podijeljenih u četiri aneksa. Protokol uzima u obzir specifične okolnosti u zemljama u razvoju i omogućava im 10-godišnji period za punu primjenu kontrolnih mjera.
 
Montrealski protokol do danas ima 191 zemlju članicu.